Boze silni, Care svih vjekova,
Stite sveti, roda Srbinova;
Istocnice svake premudrosti,
Istocnice vjecite svjetlosti,
koji stvori sv`jetove beskrajne,
ljudskom umu nedostizne tajne.
Tebe c`jela vasiona slavi
i svod neba sv`jetlosni i plavi,
Arhangeli, vojskovodje silne
i sve neba vojske preumilne.
Tebe slave tvojih ruku djela
svaka gora u prirodi cjela,
i izvori bistri, divni, mljecni,
sinje more i talasi rjecni.
Tebe slave crkve i oltari
Stvoritelja velicaju tvari,
Svako bice na zemljinom saru
Sve se klanja tebi, mocnom caru.
Tvoje slave puna su nebesa
Od tvog straha zemlja se potresa.
David pjeva molitve i hvale
Uz psaltire, gusle i kimvale:
Tvojoj slavi, tvojoj velicini,
Boze silni, na plavoj visini,
koji zemlji poeziju dade,
srca ljudska da se njome slade.
Nepristupna nebesna svjetlosti,
Obdari me znanjem i krjeposti
da u slavu pjevam tvoga lika
i svetijeh tvojih ugodnika.
Neka glase gusle javorove
divnu slavu zemlje Srbinove
oltar sveti u ostrosku st`jenu
Tvom svemocnom podignut imenu
Tu, na vrhu ove stjene jake
krst se dize nebu pod oblake,
simbol sveti i spasenje nase
od koga se zli duhovi plase
jer ne mogu gledati mu lice.
Tu je izvor blazene vodice,
Tu je crkva, Bogom osvestana
na temelju cvrstom osnovana,
gdje su mnoge suze ubrisane
i demonske veze raskidane.
Tu se vjecno poju pjesme svete,
uzdisaji k vedrom nebu lete
tu kandilo negasivo sija
tu su mosti svetog Vasilija.
Vjecna luca vjecitoga sjaja
duse vjernih koja s nebom spaja.
U viziji mnogima se javlja
Taj pobornik svetog Pravoslavlja;
Primi teske monaske zav`jete,
rad` ideje uzvisene, svete
On izbori put Bogocovjeka.
To je bilo sedamn`estog v`jeka,
Tih teskijeh i mracnijeh dana
kad vladase sila Otomana,
pistala je od teskih okova,
ponosita zemlja Hercegova;
srpsko nebo tad je tamno bilo,
a sunce se za oblake skrilo.
Al` se nasa zv`jezda ne ugasi
vjera sveta srpsko ime spasi.
Vjera sveta, sa neba poslata
covjecanskom rodu darovata,
da ga vodi putem besmrtnosti
u predjele vjecite svjetlosti,
u predjele Carstva nebeskoga
svjetlom stazom blazenstva vjecnoga,
Da ga vjecnom ljubavlju i mirom
okrijepi krstom i putirom.
Tad sv`jetljahu srpski manastiri
i monasi, duhovni pastiri.
Medju njima monah Vasilije
U Tvrdosu, blizu Travunije,
ciste duse, poboznosti jake,
koja mracne razgoni oblake
primjer bjece casnih svestenika
srpskom rodu i ponos i dika.
A imase mudrosti i dara
vjerni sluga svetoga oltara!
Nadahnucem nebeske visine
branio je hriscanske istine
sa dubokim bogoslovskim znanjem,
cistom vjerom i pozrtvovanjem.
Kasnije je na Cetinju bio
primjerom je svojim svijetlio.
Al` vrijeme protijece skoro
Cetinje je napustiti mor`o
i manastir Crnojevic Iva,
vjeruj brate, istina je ziva;
tu pretrpi uvrede velike
od nekakvog kornicskog vladike
po pitanju papskoga primata
i ideje mnogih unijata.
Pa u pratnji gatackog plemica
kneza Luke Vladisavljevica,
on putuje do Atonske gore,
gdje nebesa sa zemljom govore,
a u mjesto svetih pustinjaka,
gdje se Atos dize put oblaka,
gdje andjeo pisa na kamenu
pjesmu svetu s neba objavljenu.
Najsvetije posjeti oltare
rodu ljudskom bozanstvene dare.
Svojim trudom taj duhovni vodja
Tu podize pirg svetoga Djordja,
u prekrasnom srpskom Hilandaru
Da okrijepi zaduzbinu staru,
zaduzbinu svetitelja Save
Srbinova ponosa i slave,
taj rasadnik, u sred Gore svete,
srpske slave i srpske prosvjete.
Jos posjeti pustinjake svete
prozorljivce, velike askete
podviznike onoga vremena,
nosioce Hristova bremena,
koji zive u pestere hladne
gdje se postom i molitvom slade.
Poslije duga putovanja toga,
vjerni pastir stada Hristovoga,
od peckoga patrijarh Parsija
blagoslova svetoga dobija
i svestene prima insignije
te episkop posta Zaholmije.
Tezak zivot tih dana bijase
od zuluma Cengic Ali-pase:
teski harac od Srba ubira,
a od svakog srpskog manastira
trazi grosa po cetir` hiljade,
jadna raja placat` ne imade.
Iz Tvrdosa, Uspenskoga hrama,
razbjeza se bratsvo po gorama,
Vasilije podje iz Tvrdosa
put malenog grada Onogosta.
Episkopsku prenosi stolicu
kod Niksica, na tvrdu glavicu,
otkud svetom crkve upravljase
i naredbe sv`jetle izdavase
mirjanima i duhovnom kliru
da za vjeru zive i umiru,
da cistotu Pravoslavlja brane
vjere svete samim bogom dane;
pa Svetitelj put Ostroga krenu
i smjesti se pod granitnu st`jenu.
Studen kamen, al` ga vjera grije
i prisustvo toplote Bozije.
U pecini gdje voda izvire
i gdje ljudska zloba ne dopire;
U suncanoj i prozracnoj sferi
gdje su neba otvorene dveri,
danonocno na molitvi bdije
Boga moli sveti Vasilije,
a srce mu puno sveta zara
sa zivijem Bogom razgovara.
Tu udaljen od svjetske sujete
neprestalno cita knjige svete,
knjige svete Bogom nadahnute
koje rajske otvaraju pute.
Vjerom svojom vjernike zadivi
dvadeset ljeta u pecini zivi,
za manastir kupuje imanja
trude svoje sve crkvi poklanja.
A kad prodje punih dvades` ljeta,
predstavi se taj vrli asketa.
Pod svjetloscu nebeskih svjetila,
a angeli zefirskijeh krila
nose dusu rajskog gradjanina
pred prestolje Bozijega Sina;
sav se Ostrog svjetloscu ukrasi.
Kad to cudo vidjese monasi
svi su redom na koljena pali
i Bozije ime proslavljali.
Uz pojanje poboznih pjesama
krenuse se iz svetoga hrama,
sveto t`jelo duhovnog pastira
sahranise blizu manastira.
Sjajni biser zemljica pokriva
sedam ljeta u grobu pociva.
Boze mili, cuda nevidjena,
koja pamti ta ostroska st`jena!
Noc bijase carobna i tiha.
Vjetric lisce na granama njiha,
a mirise i cv`jece i trava
monah jedan snom tvrdijem spava.
Svetac bozji u snu mu se javi
s oreolom cudnijem na glavi,
na ramena pala kosa sjeda
lika sv`jetlog, isposnicka, bl`jeda.
On monahu tiho progovara:
"Ja sam vojnik nebeskoga cara
Nad kim vlasti smrt nikad ne ima.
Ovo reci braci monasima:
Neka oni krenu do Ostroga
i da plocu skinu s groba moga,
moje t`jelo u crkvi postave
i uz pjesmu Gospoda proslave."
Dok to rece, na nebo se vinu,
istom sunce od istoka sinu.
Oko groba svestenici stali
i grob sveti bjehu otkopali.
Divan miris razl`jeze se svuda
Zanijemise od straha i cuda.
Kad vidjese svetiteljsko t`jelo
kako bjese u grobnici c`jelo
Kao biser usred mora plava,
Izgledase k`o da svetac spava.
Tu citase velika bdenija
s puno vjere a i poklonjenja.
Pa drveni civot napravise
sveto t`jelo u crkvu stavise
od kojega sva crkva mirise.
Tu se mnogi ljudi okupise.
A to tjelo pred svetim oltarom
Bog ovjenca cudotvornim darom:
Umobolni tu zdravi postaju,
sl`jepima se oci otvaraju,
hromi hode, a n`jemi divane
glas se zacu na sve cetir` strane.
Boze mili, velikoga cuda
kad covjeka dovedose luda!
Pjenu baca, urlice i rida,
a zubima meso s ruku kida.
Na ruke mu okov gvozdja ljuta
sa konopcem vezan vise puta.
I dok cvot svestenik otvara,
bolesnik se na zemlju obara
pa san teski na oci mu pade
a u sanu muciti se stade.
Posle muka u toj ljutoj stravi
na licu mu blag se osmjeh javi.
Iza sna se preporodjen dize
i molitve Gospodu uzdize.
I proslavlja svetog Vasilija,
pred civotom do zemlje se svija.
Zdrav i cio svome domu krene,
a ostavlja verige gvozdene
kao spomen iscjeljenja svoga
Molitvama sveca ostroskoga.
Nizali se mjeseci i ljeta
Ostrog mnogo posjecase sv`jeta,
mnogi ovdje dobi iscjeljenja
oslobodjen od raznih mucenja
kod svetoga ostroskoga hrama,
kao negda banja Siloama.
Zbor veliki bjese jednog dana
tu je bilo sv`jeta sa svih strana.
Jedna majka donijela d`jete
A pod lozom vise crkve svete
D`jete spusti, a na st`jenu sjede
I sa drustvom razgovor povede.
Dokle neko iz mase povika:
"Eno pade d`jete i besika!"
A sa tako velike visine...
Majka vrisnu: "Jao, mili sine!"
Pozurise gdje je ono palo,
Al` gle cuda - zivo d`jete malo,
od potresa povr`jedjeno nije,
gle kako se umiljato smije!
Kad to vidje majka prestravljena,
Ona pade zemlji na koljena
Sa suzama proslavljase Boga,
i vladiku Sveca ostroskoga.
Hiljadama odjeknu glasova:
"Slava tebi, Care svih vjekova!"
A uzvik se kao himna vije:
"Slava tebi, sveti Vasilije!"
Ti cudesnom tvojom silom smete
Sve dusmane nase vjere svete.
Ti pomoze i vojvodi Mirku,
Da se cvrsto drzi na braniku,
Srpske slave i srpskog imena.
Pjevat` se se na vjecna vremena
Kako turske cete prestravljene
Slomise se niz ostroske st`jene.
Al` ko moze zvjezde prebrojiti
Ko l` cudesa redom nabrojiti
Pred zivotom ostroskog vladike
Tajne neba cudne i velike.
Tek misao ponekad se vine
u bezmjerne nebeske visine,
Al` ne moze dosegnuti gore
Tajni Bozjih da ispita more.
Molimo te, sveti Vasilije,
Sacuvaj nam nase najmilije,
Na put vjere izvedi nas pravi
Da se svuda Bozje ime slavi.
Jeromonah Georgije Mirkovic
Stite sveti, roda Srbinova;
Istocnice svake premudrosti,
Istocnice vjecite svjetlosti,
koji stvori sv`jetove beskrajne,
ljudskom umu nedostizne tajne.
Tebe c`jela vasiona slavi
i svod neba sv`jetlosni i plavi,
Arhangeli, vojskovodje silne
i sve neba vojske preumilne.
Tebe slave tvojih ruku djela
svaka gora u prirodi cjela,
i izvori bistri, divni, mljecni,
sinje more i talasi rjecni.
Tebe slave crkve i oltari
Stvoritelja velicaju tvari,
Svako bice na zemljinom saru
Sve se klanja tebi, mocnom caru.
Tvoje slave puna su nebesa
Od tvog straha zemlja se potresa.
David pjeva molitve i hvale
Uz psaltire, gusle i kimvale:
Tvojoj slavi, tvojoj velicini,
Boze silni, na plavoj visini,
koji zemlji poeziju dade,
srca ljudska da se njome slade.
Nepristupna nebesna svjetlosti,
Obdari me znanjem i krjeposti
da u slavu pjevam tvoga lika
i svetijeh tvojih ugodnika.
Neka glase gusle javorove
divnu slavu zemlje Srbinove
oltar sveti u ostrosku st`jenu
Tvom svemocnom podignut imenu
Tu, na vrhu ove stjene jake
krst se dize nebu pod oblake,
simbol sveti i spasenje nase
od koga se zli duhovi plase
jer ne mogu gledati mu lice.
Tu je izvor blazene vodice,
Tu je crkva, Bogom osvestana
na temelju cvrstom osnovana,
gdje su mnoge suze ubrisane
i demonske veze raskidane.
Tu se vjecno poju pjesme svete,
uzdisaji k vedrom nebu lete
tu kandilo negasivo sija
tu su mosti svetog Vasilija.
Vjecna luca vjecitoga sjaja
duse vjernih koja s nebom spaja.
U viziji mnogima se javlja
Taj pobornik svetog Pravoslavlja;
Primi teske monaske zav`jete,
rad` ideje uzvisene, svete
On izbori put Bogocovjeka.
To je bilo sedamn`estog v`jeka,
Tih teskijeh i mracnijeh dana
kad vladase sila Otomana,
pistala je od teskih okova,
ponosita zemlja Hercegova;
srpsko nebo tad je tamno bilo,
a sunce se za oblake skrilo.
Al` se nasa zv`jezda ne ugasi
vjera sveta srpsko ime spasi.
Vjera sveta, sa neba poslata
covjecanskom rodu darovata,
da ga vodi putem besmrtnosti
u predjele vjecite svjetlosti,
u predjele Carstva nebeskoga
svjetlom stazom blazenstva vjecnoga,
Da ga vjecnom ljubavlju i mirom
okrijepi krstom i putirom.
Tad sv`jetljahu srpski manastiri
i monasi, duhovni pastiri.
Medju njima monah Vasilije
U Tvrdosu, blizu Travunije,
ciste duse, poboznosti jake,
koja mracne razgoni oblake
primjer bjece casnih svestenika
srpskom rodu i ponos i dika.
A imase mudrosti i dara
vjerni sluga svetoga oltara!
Nadahnucem nebeske visine
branio je hriscanske istine
sa dubokim bogoslovskim znanjem,
cistom vjerom i pozrtvovanjem.
Kasnije je na Cetinju bio
primjerom je svojim svijetlio.
Al` vrijeme protijece skoro
Cetinje je napustiti mor`o
i manastir Crnojevic Iva,
vjeruj brate, istina je ziva;
tu pretrpi uvrede velike
od nekakvog kornicskog vladike
po pitanju papskoga primata
i ideje mnogih unijata.
Pa u pratnji gatackog plemica
kneza Luke Vladisavljevica,
on putuje do Atonske gore,
gdje nebesa sa zemljom govore,
a u mjesto svetih pustinjaka,
gdje se Atos dize put oblaka,
gdje andjeo pisa na kamenu
pjesmu svetu s neba objavljenu.
Najsvetije posjeti oltare
rodu ljudskom bozanstvene dare.
Svojim trudom taj duhovni vodja
Tu podize pirg svetoga Djordja,
u prekrasnom srpskom Hilandaru
Da okrijepi zaduzbinu staru,
zaduzbinu svetitelja Save
Srbinova ponosa i slave,
taj rasadnik, u sred Gore svete,
srpske slave i srpske prosvjete.
Jos posjeti pustinjake svete
prozorljivce, velike askete
podviznike onoga vremena,
nosioce Hristova bremena,
koji zive u pestere hladne
gdje se postom i molitvom slade.
Poslije duga putovanja toga,
vjerni pastir stada Hristovoga,
od peckoga patrijarh Parsija
blagoslova svetoga dobija
i svestene prima insignije
te episkop posta Zaholmije.
Tezak zivot tih dana bijase
od zuluma Cengic Ali-pase:
teski harac od Srba ubira,
a od svakog srpskog manastira
trazi grosa po cetir` hiljade,
jadna raja placat` ne imade.
Iz Tvrdosa, Uspenskoga hrama,
razbjeza se bratsvo po gorama,
Vasilije podje iz Tvrdosa
put malenog grada Onogosta.
Episkopsku prenosi stolicu
kod Niksica, na tvrdu glavicu,
otkud svetom crkve upravljase
i naredbe sv`jetle izdavase
mirjanima i duhovnom kliru
da za vjeru zive i umiru,
da cistotu Pravoslavlja brane
vjere svete samim bogom dane;
pa Svetitelj put Ostroga krenu
i smjesti se pod granitnu st`jenu.
Studen kamen, al` ga vjera grije
i prisustvo toplote Bozije.
U pecini gdje voda izvire
i gdje ljudska zloba ne dopire;
U suncanoj i prozracnoj sferi
gdje su neba otvorene dveri,
danonocno na molitvi bdije
Boga moli sveti Vasilije,
a srce mu puno sveta zara
sa zivijem Bogom razgovara.
Tu udaljen od svjetske sujete
neprestalno cita knjige svete,
knjige svete Bogom nadahnute
koje rajske otvaraju pute.
Vjerom svojom vjernike zadivi
dvadeset ljeta u pecini zivi,
za manastir kupuje imanja
trude svoje sve crkvi poklanja.
A kad prodje punih dvades` ljeta,
predstavi se taj vrli asketa.
Pod svjetloscu nebeskih svjetila,
a angeli zefirskijeh krila
nose dusu rajskog gradjanina
pred prestolje Bozijega Sina;
sav se Ostrog svjetloscu ukrasi.
Kad to cudo vidjese monasi
svi su redom na koljena pali
i Bozije ime proslavljali.
Uz pojanje poboznih pjesama
krenuse se iz svetoga hrama,
sveto t`jelo duhovnog pastira
sahranise blizu manastira.
Sjajni biser zemljica pokriva
sedam ljeta u grobu pociva.
Boze mili, cuda nevidjena,
koja pamti ta ostroska st`jena!
Noc bijase carobna i tiha.
Vjetric lisce na granama njiha,
a mirise i cv`jece i trava
monah jedan snom tvrdijem spava.
Svetac bozji u snu mu se javi
s oreolom cudnijem na glavi,
na ramena pala kosa sjeda
lika sv`jetlog, isposnicka, bl`jeda.
On monahu tiho progovara:
"Ja sam vojnik nebeskoga cara
Nad kim vlasti smrt nikad ne ima.
Ovo reci braci monasima:
Neka oni krenu do Ostroga
i da plocu skinu s groba moga,
moje t`jelo u crkvi postave
i uz pjesmu Gospoda proslave."
Dok to rece, na nebo se vinu,
istom sunce od istoka sinu.
Oko groba svestenici stali
i grob sveti bjehu otkopali.
Divan miris razl`jeze se svuda
Zanijemise od straha i cuda.
Kad vidjese svetiteljsko t`jelo
kako bjese u grobnici c`jelo
Kao biser usred mora plava,
Izgledase k`o da svetac spava.
Tu citase velika bdenija
s puno vjere a i poklonjenja.
Pa drveni civot napravise
sveto t`jelo u crkvu stavise
od kojega sva crkva mirise.
Tu se mnogi ljudi okupise.
A to tjelo pred svetim oltarom
Bog ovjenca cudotvornim darom:
Umobolni tu zdravi postaju,
sl`jepima se oci otvaraju,
hromi hode, a n`jemi divane
glas se zacu na sve cetir` strane.
Boze mili, velikoga cuda
kad covjeka dovedose luda!
Pjenu baca, urlice i rida,
a zubima meso s ruku kida.
Na ruke mu okov gvozdja ljuta
sa konopcem vezan vise puta.
I dok cvot svestenik otvara,
bolesnik se na zemlju obara
pa san teski na oci mu pade
a u sanu muciti se stade.
Posle muka u toj ljutoj stravi
na licu mu blag se osmjeh javi.
Iza sna se preporodjen dize
i molitve Gospodu uzdize.
I proslavlja svetog Vasilija,
pred civotom do zemlje se svija.
Zdrav i cio svome domu krene,
a ostavlja verige gvozdene
kao spomen iscjeljenja svoga
Molitvama sveca ostroskoga.
Nizali se mjeseci i ljeta
Ostrog mnogo posjecase sv`jeta,
mnogi ovdje dobi iscjeljenja
oslobodjen od raznih mucenja
kod svetoga ostroskoga hrama,
kao negda banja Siloama.
Zbor veliki bjese jednog dana
tu je bilo sv`jeta sa svih strana.
Jedna majka donijela d`jete
A pod lozom vise crkve svete
D`jete spusti, a na st`jenu sjede
I sa drustvom razgovor povede.
Dokle neko iz mase povika:
"Eno pade d`jete i besika!"
A sa tako velike visine...
Majka vrisnu: "Jao, mili sine!"
Pozurise gdje je ono palo,
Al` gle cuda - zivo d`jete malo,
od potresa povr`jedjeno nije,
gle kako se umiljato smije!
Kad to vidje majka prestravljena,
Ona pade zemlji na koljena
Sa suzama proslavljase Boga,
i vladiku Sveca ostroskoga.
Hiljadama odjeknu glasova:
"Slava tebi, Care svih vjekova!"
A uzvik se kao himna vije:
"Slava tebi, sveti Vasilije!"
Ti cudesnom tvojom silom smete
Sve dusmane nase vjere svete.
Ti pomoze i vojvodi Mirku,
Da se cvrsto drzi na braniku,
Srpske slave i srpskog imena.
Pjevat` se se na vjecna vremena
Kako turske cete prestravljene
Slomise se niz ostroske st`jene.
Al` ko moze zvjezde prebrojiti
Ko l` cudesa redom nabrojiti
Pred zivotom ostroskog vladike
Tajne neba cudne i velike.
Tek misao ponekad se vine
u bezmjerne nebeske visine,
Al` ne moze dosegnuti gore
Tajni Bozjih da ispita more.
Molimo te, sveti Vasilije,
Sacuvaj nam nase najmilije,
Na put vjere izvedi nas pravi
Da se svuda Bozje ime slavi.
Jeromonah Georgije Mirkovic